Svjedočanstva

O milosti, o kojoj se ne govori s njom se živi! 

Već jedan podulji vremenski period nalazim se u stalnim previranjima, mukama napadima pa čak i svađanjima s Bogom, kao da sam zapela u Starom zavjetu ( točnije u Knjizi o Jobu) koja kao da se preslikava u sadašnje vrijeme moga života. U jednoj od mnogih tih zapleta našla sam se s pitanjem „Pa dobro dokle više ovako ja pristanem na Tvoj program a onda kaos , sve se krene naopako , nered, nered i još jednom nered.“

Tad dobijem odgovor na jednoj 'običnoj' misi , kod jednog 'običnog' svećenika, jednog sasvim običnog radnog dana koji bi bio: napravi sad , danas onoliko koliko možeš , ni više ni manje (jer ništa nije ni puno ni malo) sutra kreni isto tako onoliko koliko možeš , ni više ni manje i tako iz dana u dan, jer „I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!“ . E kad bi mi bili kao mala djeca puni povjerenja  pa da radosno krenemo s novom spoznajom , ali opet u meni nemir ovaj put drugačiji. Bože ti kažeš:  U ono vrijeme pristupi k Isusu Petar i reče: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta? "Kaže mu Isus: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam."

Aj dobro mislim ja opraštat ću ,al' imam ti ja Bože limit ne mogu  toliko ,jer ostane nakon svake situacije jedno razočarenje ( onaj drugi uvali mi rugalicu da nisam dovoljno kao katolik , vjernik , čovjek opraštala, opominjala u ljubavi…..hm….pozna on Pisma)  i šta sad , opet kao da sam na početku.

Onda dođe opet misa i odgovor ' napravi koliko možeš , prihvati se kakav jesi sa svim ograničenjima i manama, jer te Isus prihvaća upravo takvog i treba te upravo takvog, svoje djelo prikaži i napravi  Njemu ne određenoj osobi i tako iz dana u dan.'

Teško je ali danas to ide, pomalo, bez puno pompe iz dana u dan, bez senzacionalizma ja i moj Bog . Napravim sitan korak i kažem: „Evo Bože tebi u slavu, a ako on/ona to ne prepoznaju i ne cijene ja Isuse idem propovijedati dalje (i ribama ako triba k'o sv. Ante) jer dala sam koliko sam imala ni više ni manje.“

Božji blagoslov!

Bogu hvala na svim poteškoćama i milostima!

Zaista su nam putokaz i pomoć.  Željela bih vam posvjedočiti  moju situaciju s kojom sam se borila prije 10 dana sve dok me nije Božja riječ dotaknula i  srce mi omekšala... Često na našim klanjanjima predajem dragom Bogu srce svoje, svoj život u potpunosti i molim da  samo njemu služim. Jedinom kralju ! 

Trudila sam se ali površinski sve je to bilo....i do prije par dana desi se situacija da zaista mu poslužim i pokažem koliko ga volim... bilo mi je teško kad sam morala prihvatiti obavezu, a to je da se brinem oko starije osobe. Sto pitanja, kako ću ja to pored toliko djece,a uz to još i beba malena, nije u redu, netko tko može ne želi ,kud baš mene....Sto pitanja  i upiranje prstom u drugoga... Ali onda odjeknula  mi riječ Božja (Iz 3,27-29)„ Sine moj! Ne uskrati dobročinstva potrebitim, kad god to možeš učiniti. Ne reci svome bližnjemu: »Idi i dođi opet, sutra ću ti dati«, kad možeš već sada.“

Osjetila sam da mi u  srcu progovara i odjekuje .. I onda  na klanjanju u subotu Bog mi je potvrdio  svojom riječju...toliko duboko i snažno  zaronio u srce… Razgolitio je moje srce , duh i tijelo ...unutarnju čežnju mi probudio, srce je zatitralo kao nikad do sada, Da, moj Isuse želim ti služiti, tebi na čast i hvalu.. kao nikad do sada 

Služiti svim srce ... tebi služeći, vežem se u potpunosti  uz  Tebe, i sva moja iskušenja, patnja i umor  pretvaraju se u tvoju radost. ...

Ljubljeni, Isus Krist  pretvara  u istinsko  radovanje . Zaista ako služimo u istini naša srca budu ispunjena radošću ... nema žaljenja, nema umora ... već radost i s vjerom  usmjerenom k Njemu.Hvala ti Isuse! Hvala ti ljubavi moga života…neka je tebi sve na hvalu i slavu

Božji blagoslov❤🙏

Kako sam došla u zajednicu?

Dugo godina živjela sam dvostrukim životom, službeno vjernik, a uistinu kršitelj svih Božjih zapovijedi i zakona.

Gospodin me preko križeva u obitelji nekoliko puta opominjao, kratko bi postala bolja, ali vrlo brzo kad bi se riješio problem tonila bih još više u grijeh. I tako dan za danom, godina za godinom dok Gospodin nije udario na najslabiju kariku, moju taštinu. Bilo je to 2016. Tada sam prvi put istinski stala i pitala sebe gdje ja to idem? Poslao mi je Gospodin tada kušnju i križ, ali s njima i predivne osobe koje su mi pomogle tada, kako u mojim problemima, tako i mijenjanju mog pogleda na život.  

No ništa se nije dogodilo preko noći. 

Kucao je Gospodin malo pomalo, počela sam moliti, ponekad postiti, tražiti osamu. 

I pune tri godine trebalo mi je da shvatim da nema pomaka dok ne podvučem crtu i predam sve Gospodinu. A to je bilo najteže. Znala sam da sama ne mogu i počela sam moliti na nakanu životne ispovijedi Duha svetoga. U ljeto 2020., kao slučajno, naišla sam na stranice Agnus Dei i Mamre s paterom Arekom i počela sam ih pratiti. I konačno je sazrelo vrijeme za susret s Gospodinom i samom sobom. Pošaljem poruku jednoj dragoj časnoj sestri kod koga bi bilo dobro otići za zivotnu ispovijed. A ona trenutno odgovori kod patera Areka u Zablaću. Oduzele su mi se ruke i noge. Zar baš taj kojeg slušam cijelo ljeto? Ali, povratka nema. Dogovor, šalabahter na 5 velikih stranica i idemo. 

Na kraju sv. Ispovijedi pater je spomenuo zajednicu Agnus Dei, kao obiteljsku zajednicu, ali da mogu doći samo sa suprugom. Da, mislim se, malo mi je životna ispovijed, jos sad i to. Ali, otiđem kući, ispričam suprugu koji bez dvoumljenja kaže da može. I tako počinje naš put u zajednici.

Duh Sveti vodio me k svom sinu Družbe Duha Svetoga, nadahnuo moga supruga da prihvati otići ( i ostati) i vodio sve dalje do danas. 

Hvali ti Gospodine na mojoj braći i sestrama u zajednici, hvala ti na našem pateru, na zajedničkim molitvama i svemu što radiš u našim životima.